Iako se fizičko zdravlje tradicionalno smatra prioritetom, važnost mentalnog zdravlja ne može se ignorirati. U današnjem brzom i stresnom svijetu i pod jakim utjecajem tehnologije, mentalno zdravlje djece često ostaje u sjeni.
O faktorima po mentalno zdravlje koje takav svijet sa sobom nosi, razgovarali smo s prof. dr. Gordanom Buljan Flander, kliničkom psihologinjom i psihoterapeutkinjom iz Zagreba, koja na početku razgovora ističe utjecaj tehnologije na djecu.
„To je jedan novi medij koji može biti odličan alat, ali ovisno o tome kako ga koristimo, tako će nam i poslužiti. Nažalost, mi smo te alate djeci dali u ruke, a nismo ih naučili kako da ih koriste, i djeca se sama s tim snalaze. Radila sam istraživanje u Hrvatskoj 2017. godine i dobila sam da su predškolska djeca, od jedne do šest godina radnim danima po dva i po sata pred malim ekranima. Vikendom, kada bih očekivala da će biti duže s roditeljima, pred malim ekranima provode tri i po sata. Školska djeca su po cijele dane i noći pred malim ekranima i roditelji kažu 'ja im ne mogu ništa'. Ne smiju roditelji odustati od svoje roditeljske odgovornosti, jer ne kontroliraju sadržaje koje djeca gledaju, niti kontroliraju načine na koje djeca komuniciraju, nego kažu 'mi se ne razumijemo u tehnologiju, djeca se više razumiju pa se nećemo u to petljati'. Ja stalno roditeljima kažem: da, ali vi se bolje razumijete u život i vi možete bolje znati kako reagirati ako dobije neki neželjeni sadržaj, ako ga netko bulira ili zlostavlja“ – kaže na početku razgovora prof. dr. Buljan Flander.
Posebno naglašava problem tzv. sextinga, odnosno slanja, primanja i prosljeđivanja seksualno eksplicitnih sadržaja koji nerijetko dovode i do iznude.
„Ne znam koliko se kod vas u BiH o tome govori, ali danas je to najnoviji trend tijekom kojeg dolazi do iznude. 'Pošalji mi još nešto eksplicitnije' ili kako oni kažu 'sočnije' i djeca koja su šesti, sedmi razred i koja su takvo nešto poslala putem poruka, nađu se u spirali očaja. Ne znaju što učiniti, čekaju sljedeći zahtjev, udovoljavaju tim zahtjevima kako njihovi roditelji i nastavnici ne bi saznali, a onda se još više uvaljuju u problem, tako da je to nešto o čemu treba govoriti. Mi pred tim zatvaramo oči. Ja sam radila istraživanje 2019. u Hrvatskoj i 60% mladih sudjeluje u sextingu, slanju, primanju ili prosljeđivanju takvih sadržaja. Zadarsko sveučilište je poslije radilo istraživanje i dobili su rezultate da 60% do 80% mladih sudjeluje u sextingu. Ja sam primala djecu koja idu u prvi, drugi, treći razred srednje škole, pa sam onda imala djecu sedmi, osmi razred, a sad već imam djecu iz četvrtog razreda osnovne škole. O tome moramo govoriti i moramo kod djece razvijati kritičko mišljenje. Mislim da je to veliki problem, pogotovo što roditelji ne razgovaraju s djecom o tome, škola ne razgovara s djecom, i kada problemi eskaliraju i kada to dođe do policije, do socijalnog rada, dijete je ili autodestruktivno ili agresivno prema drugima i tek onda reagiramo i tu smo zapravo mnogo vremena izgubili.“
Briga o mentalnom zdravlju djece nije samo odgovornost stručnjaka; ona počinje u obitelji, školi i zajednici. Upravo zbog toga, prof. Buljan Flander naglašava da roditelji, ako su okupirani osobnim potrebama i orijentirani na sebe, već u ranoj fazi djetinjstva mogu doći u situaciju da ne prepoznaju potrebe djeteta.
„Ako nisu emocionalno dostupni za djecu, to djetetu djeluje na stil privrženosti. Recimo djeca u prve tri godine života ne ogledaju se u zrcalu, već u licu skrbnika, odnosno mame i tate. Iz lica mame i tate čitaju da li su vrijedni ljubavi i pažnje, hoće li svijet biti tu za njih kada im bude trebao. I jako je bitno da roditelji kada su doma, i kada su u blizini djeteta, budu emocionalno dostupni, a ne da jedan bude na mobitelu, drugi na laptopu, a da dijete krene na neadekvatne načine tražiti pažnju. Da ne spominjem djecu koja su svjedoci nasilja u obitelji. Roditelji misle da dijete ne čuje jer je u drugoj sobi, dijete iz druge sobe zna što se događa i dijete može funkcionirati kasnije ili iz pozicije žrtve ili agresora. Djeca koja žive u obiteljskom nasilju su u četiri puta većem riziku da budu počinitelji nasilja u adolescentnoj dobi. I onda se u adolescenciji pitamo otkud sad to. Isto tako kad škola ne reagira na vrijeme na određene smetnje ponašanja kod djece, nego čekaju samo da dijete izađe iz njihovog razreda i škole, onda se u srednjoj školi pitamo otkud tako nasilan adolescent. Nije dijete postalo nasilno preko noći, to se razvijalo zbog raznih faktora. Nijedno dijete se ne rađa nasilno, već postaje nasilno zbog okolinskih utjecaja“.
Stručnjaci upozoravaju da je pravovremena intervencija ključna za razvoj i dobrobit djece, a naša sugovornica je govorila o prvim znakovima koji ukazuju na moguće probleme s mentalnim zdravljem, na koje bi roditelji trebali obratiti pozornost.
„Mislim da je važno da roditelji vide da li je njihovo dijete, recimo, pretjerano agresivno. Da li je njihovo dijete pretjerano povučeno, da li se povlači u sebe, da li se želi igrati s drugim vršnjacima, ima li teškoće sa spavanjem. Ima li poteškoće s apetitom, da li ima poteškoća u odnosu s vršnjacima i roditeljima, da li u školi možda doživljava nešto što ga muči. Mnogo djece se neće povjeriti roditeljima, jer se boje da će roditelji reći 'ti si kriv, ti si odgovoran'. Zato je bitno promatrati djetetovo ponašanje. Ako roditelji primijete da se njihovo dijete mijenja, neka obvezno promisle što se događa iza toga. Koja je emocija iza toga. Ako roditelji vide smetnje u ponašanju, odnosno neku potrebu koju dijete zadovoljava smetanjama u ponašanju, možda nije dobilo dovoljno pažnje, možda mu se nešto događa u školi, možda je agresivan prema vršnjacima jer je u obitelji naučio da se tako ponaša. Možda se tako ponašaju roditelji. Tako da ako se njihovo dijete počne mijenjati vrijeme je da se potraži stručna pomoć“.
Briga o mentalnom zdravlju djece nije samo odgovornost stručnjaka; ona počinje u obitelji, školi i zajednici. Problemi u svezi s mentalnim zdravljem često ostaju neprepoznati, što može dovesti do ozbiljnijih posljedica u odrasloj dobi.
„Ako se na vrijeme ne prepozna rizično dijete, puno gubimo, i mi roditelji i djeca. Tada se djeca fiksiraju na određena ponašanja, pate, razvijaju neugodne emocije, nekad razvijaju agresiju. Recimo, imam sve više djece koja su u spektru autizma kojima u školi treba prilagoditi program. Imamo djecu koja su emocionalno ili socijalno nezrela, kojima opet u školi treba prilagoditi program. Tako da je jako bitno na vrijeme prepoznati i dijagnosticirati problem, jer se onda na dijete drugačije reagira i u njegovoj okolini. Jer, naravno, tada se mi prilagođavamo teškoćama tog djeteta, a ne dijete s teškoćama da se prilagođava nama i našim pravilima i kriterijima“.
Još jedan od faktora rizika koji mogu utjecati na mentalno zdravlje djece su transgeneracijske traume.
„To su pokazala istraživanja, da ono što se događalo baki i djedu, djeluje i na unučad, uključujući i traume koje su recimo ratne, traume zlostavljanja, ali isto tako se pokazalo da razvod kao trauma može djelovati na tri generacije. Tako da je bitno da svako dijete koje je doživjelo neki produljeni stres ili traumu dobije razumijevanje obitelji i okoline i da dobije stručnu pomoć. Ono što se meni čini da ste vi mnogo bolji nego mi u Hrvatskoj, zbog toga što u Federaciji imate više od 40 centara za mentalno zdravlje, sa psiholozima, socijalnim radnicima, psihijatrima, medicinskim sestrama. Znači da se djeca i roditelji imaju gdje javiti i potražiti pomoć. To mi se čini da je zapravo velika prednost za pravovremeno prepoznavanje rizičnih obitelji i djece“.
U posljednje vrijeme, svijest o važnosti mentalnog zdravlja raste, ali je nažalost, stigma i dalje prisutna u društvu.
„Teško se boriti sa stigmom u društvu jer meni i danas djeca znaju reći 'neću ići psihologu nisam ja lud'. To posebno dolazi do izražaja kada se spomene psihijatar. I tu je bitno razvijati javnu svijest, da kad te boli noga ideš kirurgu, kad te boli glava ideš neurologu, a ako imaš neki problem u duši onda ideš psihologu ili dječjem psihijatru. Roditelji često kažu, ako spomenemo dječjeg psihijatra, 'neću ja lijekove'. Nije dječji psihijatar onaj koji daje lijekove, nego onaj koji zapravo vidi gdje je problem s djetetom, te savjetuje djecu i obitelj na koji način s djetetom postupati i na koji način trebaju međusobno komunicirati. Mislim da je jako bitno, što se tiče stigme, podizati javnu svijest o tome da je mentalno zdravlje jednako važno kao i fizičko zdravlje, da nije sramota imati teškoće s mentalnim zdravljem, kao što nije sramota slomiti nogu“ – kaže prof. Buljan Flander.
Na kraju ovog razgovora, važno je naglasiti da ulaganje u mentalno zdravlje naše djece predstavlja ulaganje u sretniju i zdraviju budućnost. Pravovremeno traženje psihološke pomoći može biti presudno – to može značiti razliku između borbe s mentalnim izazovima i vođenja zdravog, ispunjenog života. Poticanjem otvorenih razgovora o ovim temama, svi zajedno možemo stvoriti potporu koja našoj djeci omogućava da rastu i napreduju.