Kolorektalni karcinom, bolest koja se javlja u debelom crijevu ili rektumu, spada među najčešće vrste karcinoma u svijetu i značajan je zdravstveni problem u mnogim zemljama. Iako tačan uzrok kolorektalnog karcinoma nije uvijek poznat, postoje brojni faktori rizika koji mogu povećati šanse za razvoj ove bolesti, uključujući genetske predispozicije, nepravilnu ishranu i stariju dob.
O simptomima ove bolesti, ranom otkrivanju i liječenju, razgovarali smo sa dr. Elmom Kapisazović, specijalistom internističke onkologije u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Koji su prvi simptomi kolorektalnog karcinoma na koje bi pacijenti trebali obratiti pažnju?
Kolorektalni karcinom je često tiha bolest koja u ranim fazama može proći bez ikakvih simptoma. Upravo zato je skrining jako važan. Ipak, kako bolest napreduje, postoje znakovi na koje bi svaka osoba trebala obratiti pažnju i ne ignorisati ih.
Najčešći rani simptomi uključuju promjene u ritmu pražnjenja crijeva – na primjer, naizmjenične epizode proljeva i zatvora, osjećaj nepotpunog pražnjenja, ili promjene u obliku stolice. Također, prisustvo krvi u stolici, svijetle ili tamne boje, važan je alarm. Gubitak apetita, neobjašnjiv gubitak težine, umor i anemija bez jasnog uzroka, također mogu biti znak da se nešto ozbiljno dešava.
Kod tumora smještenih u rektumu ili donjem dijelu debelog crijeva, pacijenti često primijete svježu krv na stolici ili na papiru nakon brisanja, dok tumori u desnom kolonu mogu duže ostati neprimijećeni, a prvi znak bude anemija zbog hroničnog krvarenja.
U svakom slučaju, važno je reagirati na vrijeme i potražiti ljekarsku procjenu – ne čekati da simptomi postanu izraženi ili dugotrajni.
Može li se ovaj karcinom prevenirati i kako? Postoji li univerzalni savjet za prevenciju koji bi važio za sve?
Kolorektalni karcinom jedan je od rijetkih karcinoma kod kojih prevencija ima ogroman potencijal. Prevencija se zasniva na dvije ključne stvari – zdravom načinu života i redovnom skriningu. Iako ne postoji 'jedan savjet za sve', možda bi se najbolji univerzalni savjet mogao svesti na: 'kretanje, vlakna i kontrola'. To znači redovna fizička aktivnost, ishrana bogata voćem, povrćem i vlaknima, smanjenje unosa crvenog i prerađenog mesa, izbjegavanje pušenja i prekomjernog alkohola, te održavanje zdrave tjelesne težine.
Međutim, ono što često zanemarimo je važnost redovnog skrininga – čak i ako se osoba osjeća potpuno zdravo. Upravo putem preventivnih pregleda možemo otkriti polipe, koji su prekancerozne lezije, i ukloniti ih prije nego što prerastu u karcinom. Dakle, iako nema jedne magične formule, kombinacija zdravog načina života i redovnih pregleda, najbolji je put ka prevenciji.
Koliko je važna lična prevencija i skrining u otkrivanju ovog karcinoma u ranoj fazi i kada bismo trebali početi s tim pregledima?
Lična prevencija i skrining igraju ključnu ulogu u ranom otkrivanju kolorektalnog karcinoma, što direktno utječe na uspješnost liječenja i ukupni ishod bolesti. Naime, ako se ovaj karcinom otkrije u ranoj fazi, šanse za potpuno izlječenje mogu biti i preko 90%, dok se u kasnijim fazama te brojke značajno smanjuju.
Skrining je najmoćnije oružje koje imamo – ne samo da može otkriti karcinom dok je još lokaliziran i bez simptoma, već omogućava i uklanjanje polipa, čime se u potpunosti može spriječiti nastanak bolesti. Preporuka je da osobe s prosječnim rizikom počnu sa skriningom u 50. godini života, a u nekim smjernicama čak i ranije – već od 45. godine, s obzirom na sve veći broj slučajeva među mlađima. Ukoliko postoji porodična anamneza, skrining se preporučuje i ranije – najčešće 10 godina prije dobi u kojoj je bolest dijagnosticirana kod srodnika.
Koji su glavni faktori rizika za nastanak kolorektalnog karcinoma?
Kolorektalni karcinom nastaje kao rezultat složenog međudjelovanja genetskih predispozicija i faktora iz okruženja. Među glavnim faktorima rizika izdvajaju se starija životna dob – rizik se značajno povećava nakon 50. godine života – zatim pozitivna porodična anamneza kolorektalnog karcinoma, kao i nasljedni sindromi poput Lynch sindroma i familijarne adenomatozne polipoze. Osobe koje su već imale adenomatozne polipe ili hronične upalne bolesti crijeva, poput ulceroznog kolitisa i Crohnove bolesti, također su u povećanom riziku.
S druge strane, postoje i faktori koje možemo mijenjati – ishrana bogata crvenim i prerađenim mesom, nedovoljan unos vlakana, pretilost, fizička neaktivnost, pušenje i konzumacija alkohola značajno doprinose razvoju bolesti. Zanimljivo je da i dijabetes tipa 2 nosi dodatni rizik. Sve više istraživanja ukazuje i na ulogu crijevnog mikrobioma i određenih bakterija u procesu karcinogeneze. Ukratko, način života igra važnu ulogu, što znači da imamo prostora da utječemo na vlastiti rizik.
Nažalost, većina pacijenata kod nas se i dalje javlja u uznapredovalim fazama bolesti – često kada su simptomi već prisutni duže vrijeme ili kada bolest uzrokuje komplikacije poput krvarenja, opstrukcije ili bolova. To uveliko otežava liječenje i smanjuje šanse za potpuno izlječenje. Iako se situacija pomalo mijenja, svijest o važnosti redovnih pregleda i preventivnog djelovanja još uvijek nije na zadovoljavajućem nivou.
Jedan od problema je i to što mnogi ljudi osjećaju nelagodu kada je riječ o pregledima debelog crijeva, poput kolonoskopije, ili jednostavno odgađaju te preglede jer nemaju simptome. Potrebno je više javnih kampanja, edukacije i otvorenih razgovora o ovoj temi, kako bi se smanjila stigma i povećalo razumijevanje da skrining ne znači da ste bolesni – naprotiv, to znači da brinete o sebi i djelujete na vrijeme.
U kojoj fazi bolesti obično dolazi do dijagnoze?
Nažalost, značajan broj pacijenata s kolorektalnim karcinomom u našoj sredini i dalje se dijagnosticira u uznapredovalim fazama bolesti, najčešće u stadijumu III ili IV. Razlog tome je što bolest dugo može biti bez simptoma, a kada se simptomi pojave, oni često nisu specifični i lako se pripisuju drugim, benignim stanjima poput hemoroida, sindroma iritabilnog crijeva ili stresa.
Upravo zbog toga, skrining igra presudnu ulogu – omogućava otkrivanje bolesti dok je još lokalizirana i bez kliničkih znakova. Kada se kolorektalni karcinom otkrije u ranoj fazi, šanse za potpuno izlječenje su visoke, često preko 90%. Međutim, u stadijumu IV, kada je bolest već metastatska, liječenje je mnogo kompleksnije i usmjereno na produženje života i kontrolu simptoma.
Zato uvijek naglašavamo: ne čekajte simptome. Redovni preventivni pregledi su najbolji način da bolest otkrijemo na vrijeme.
Koliko su pouzdani kućni testovi za otkrivanje kolorektalnog karcinoma?
Kućni testovi, posebno imunohistohemijski test na okultno krvarenje u stolici (FIT test), predstavljaju važan alat u ranom otkrivanju kolorektalnog karcinoma i koriste se širom svijeta u organizovanim programima skrininga. FIT (Fecal immunochemical test) test je jednostavan, neinvazivan, može se uraditi kod kuće i ima visoku osjetljivost za detekciju krvarenja iz tumora ili naprednih adenoma.
Iako nije zamjena za kolonoskopiju, njegova prednost je dostupnost i prihvatljivost – što znači da ga veći broj ljudi pristaje uraditi. Najveći izazov ovih testova je što ne otkrivaju sve slučajeve, posebno one koji u tom trenutku ne krvare. Zato je važno znati da negativan rezultat ne isključuje potpuno prisustvo bolesti, već ukazuje na nizak rizik u tom trenutku.
U slučaju pozitivnog nalaza, osoba se obavezno upućuje na kolonoskopiju radi dalje evaluacije. Dakle, iako nisu dijagnostički testovi, kućni testovi su vrlo pouzdani kao prvi korak u skriningu i od izuzetne su važnosti u populacijama gdje je pristup kolonoskopiji ograničen ili gdje postoji otpor prema invazivnim pregledima.
Koje su dostupne metode skrininga i kako odabrati najbolju opciju?
Skrining kolorektalnog karcinoma ima snažnu podršku vodećih međunarodnih smjernica jer omogućava otkrivanje bolesti u ranoj fazi, kada su šanse za izlječenje znatno veće, a istovremeno može spriječiti razvoj karcinoma otkrivanjem i uklanjanjem polipa. Preporučene metode zavise od toga da li osoba spada u grupu prosječnog ili povećanog rizika.
Osobe prosječnog rizika su one koje nemaju porodičnu ili ličnu historiju kolorektalnog karcinoma ili polipa, nemaju nasljedne sindrome, niti boluju od hroničnih upalnih bolesti crijeva, poput ulceroznog kolitisa ili Crohnove bolesti. Za njih se prema ESMO i NCCN preporukama skrining započinje s navršenih 45 godina, dok WHO u nekim zemljama još uvijek predlaže početak od 50. godine. Preporučene metode uključuju FIT test – jednostavan test stolice koji se može uraditi kod kuće, jednom godišnje ili svake dvije godine, kao i kolonoskopiju, koja se preporučuje svakih 10 godina. Alternativno, može se koristiti sigmoidoskopija svakih 5 godina ili CT kolonografija, gdje je dostupna.
Osobe povećanog rizika su one koje imaju srodnika prvog stepena s dijagnozom kolorektalnog karcinoma ili naprednog adenoma, posebno ako je bolest dijagnosticirana prije 60. godine života, kao i osobe koje su same ranije imale adenom ili karcinom, ili boluju od inflamatornih bolesti crijeva. Ovdje spadaju i pacijenti s nasljednim sindromima kao što su Lynch sindrom i FAP. Kod ove grupe, skrining se započinje ranije – najčešće s 40 godina života ili 10 godina prije dobi u kojoj je bolest otkrivena kod srodnika, ovisno o tome šta nastupa ranije. U tim slučajevima, kolonoskopija je preporučena metoda i radi se svakih 5 godina. Kod osoba s Lynch sindromom nadzor počinje između 20. i 25. godine života i obuhvata kolonoskopiju svake 1–2 godine, dok kod FAP sindroma nadzor počinje još ranije, najčešće u adolescenciji, fleksibilnom sigmoidoskopijom ili kolonoskopijom.
Najvažnije je naglasiti da najbolja metoda skrininga nije nužno ona najskuplja ili najdetaljnija, već ona koju će osoba redovno i dosljedno raditi. FIT test je često najprihvatljiviji za širu populaciju jer je neinvazivan i može se raditi kod kuće, dok je kolonoskopija najpouzdanija jer omogućava direktan pregled i uklanjanje promjena. Kod osoba s povećanim rizikom, kolonoskopija ostaje zlatni standard. Odabir metode treba da bude rezultat otvorenog razgovora između pacijenta i ljekara, u skladu s ličnim rizikom, dostupnošću i prethodnim nalazima. Prevencija, u ovom slučaju, zaista spašava život.
Koje su metode liječenja kolorektalnog karcinoma i kada se preporučuje operacija?
Liječenje kolorektalnog karcinoma zavisi od stadijuma bolesti u trenutku dijagnoze, lokalizacije tumora i općeg zdravstvenog stanja pacijenta. U ranim fazama, osnovna i najefikasnija metoda liječenja je hirurško uklanjanje tumora, koje često može biti i potpuno izlječujuće. Operacija se preporučuje kod svih pacijenata kod kojih je tumor lokaliziran i tehnički operabilan, što obuhvata većinu slučajeva u stadijumima I do III.
Kod tumora rektuma, liječenje je često multimodalno – uključuje kombinaciju kemoterapije, zračenja i operacije. U takvim slučajevima, pacijent najprije prima neoadjuvantnu terapiju (zračenje i/ili kemoterapiju) kako bi se smanjila veličina tumora i povećala šansa za očuvanje funkcije i potpuni odgovor, a zatim se pristupa operaciji.
U uznapredovalim stadijumima bolesti (stadijum IV), gdje postoje udaljene metastaze, pristup je individualiziran. Kod nekih pacijenata moguće je prvo provesti sistemsku terapiju kako bi se smanjilo tumorsko opterećenje, a zatim razmotriti operaciju – bilo primarnog tumora, bilo metastaza, ako su operabilne. Kod drugih pacijenata, operacija se koristi samo za kontrolu simptoma, poput opstrukcije crijeva ili krvarenja.
Osim hirurgije, liječenje uključuje kemoterapiju, ciljanu terapiju i imunoterapiju – u zavisnosti od bioloških karakteristika tumora. Danas govorimo o personaliziranom pristupu koji se temelji na molekularnom profilu bolesti.
Kako izgleda proces oporavka nakon operacije i kemoterapije?
Oporavak nakon liječenja kolorektalnog karcinoma zavisi od vrste operacije, stadijuma bolesti i općeg stanja pacijenta. Nakon operacije, većina pacijenata provodi nekoliko dana u bolnici, a povratak svakodnevnim aktivnostima obično slijedi u roku od nekoliko sedmica. Ishrana se uvodi postepeno, a pacijenti dobijaju praktične savjete za regulaciju probave.
Ako je tokom operacije bilo potrebno preusmjeriti tok crijeva putem stome, pacijenti dobijaju edukaciju i podršku kako bi se prilagodili novom načinu pražnjenja crijeva i nastavili sa što kvalitetnijim životom.
Kod rektalnog karcinoma često se provodi i zračenje – samostalno ili u kombinaciji s kemoterapijom – prije operacije, kako bi se tumor smanjio i povećala šansa za očuvanje funkcije rektuma. Zračenje može izazvati lokalne nuspojave poput iritacije, promjena u pražnjenju i umora, ali su one najčešće prolazne.
Ako se nakon operacije provodi kemoterapija – najčešće u adjuvantnom (preventivnom) smislu – terapija traje nekoliko mjeseci, u ciklusima, obično svake dvije ili tri sedmice. Najčešće nuspojave uključuju umor, mučninu, promjene u apetitu, osjetljivost na infekcije i trnjenje prstiju, ali većina simptoma je privremena i uz dobru podršku može se efikasno ublažiti.
Nakon završetka aktivnog liječenja, pacijent se uključuje u plan redovnog praćenja kroz onkološke kontrole. Oporavak nije samo fizički – važan dio procesa je i emocionalno prilagođavanje. Tu veliku ulogu ima podrška porodice, zdravstvenog tima i, po potrebi, savjetovanje sa psihologom.
Kako podržavate pacijente tokom liječenja, s obzirom na emotivne i psihološke izazove koje donosi dijagnoza?
Svaka dijagnoza karcinoma nosi sa sobom dubok emotivni udar, a kod mnogih pacijenata izaziva strah, anksioznost, nesigurnost i osjećaj gubitka kontrole nad vlastitim životom. Naša uloga nije samo da liječimo bolest, već i da budemo tu za čovjeka koji se s njom suočava – da slušamo, razumijemo i pružimo podršku na svakom koraku.
Prvi korak je iskrena i empatična komunikacija. Pacijentu je važno objasniti plan liječenja razumljivim jezikom, bez zastrašivanja, ali s realnim informacijama i dozom nade. Mnogi pacijenti osjećaju olakšanje kada znaju da nisu sami i da postoji tim koji ih prati.
U toku liječenja, ohrabrujemo pacijente da izraze ono što osjećaju, a po potrebi ih uključujemo u psihološko savjetovanje.
Dostupnost i povjerenje između pacijenta i medicinskog tima jednako su važni kao i svaka terapija koju primjenjujemo. Ponekad je dovoljan i jedan otvoren razgovor da pacijent osjeti da nije sam u svemu što prolazi – i upravo u tome leži srž naše profesije.