Kantonalna bolnica Zenica najuspješnija je donorska bolnica u Federaciji BiH, zahvaljujući medicinskom timu na čelu s prim.dr. Senadom Čaušević. Pravovremenim utvrđivanjem moždane smrti kod pet pacijenata i uspješnim pregovorima s porodicama preminulih o doniranju organa, ovaj tim u proteklih godinu dana spasio je 19 života.
Doktorica Čaušević anesteziolog je i intenzivista u Kantonalnoj bolnici Zenica, ali i koordinator za transplantacije organa. Kaže da je posao koordinatora jako kompleksan, od samog liječenja, utvrđivanja moždane smrti, prepoznavanja potencijalnog donora, realizacije održavanja donora nakon pristanka porodice za eksplantaciju organa.
- Želim reći da smo mi prije svega ljekari i mi liječimo pacijente. U slučaju kada se desi moždana smrt, jer mi radimo eksplantaciju sa moždano mrtvih donora, nastupa jedan kompleksan proces. Ono što je meni najteže i najemotivnije je razgovor s porodicom preminulog pacijenta, kada ja, kao bolnički eksplantacioni koordinator, moram saopštiti ljudima da su izgubili svoje najdraže, a u istom trenutku pitati da mi daju pristanak za eksplantaciju organa. To radim iz razloga što moždano mrtvi donor ne može da čeka, organi ne mogu da čekaju jer je mozak mrtav i organi polako propadaju. Eksplantacija se mora uraditi u što kraćem roku da bi organi bili što vijabilniji i očuvaniji za pacijente koji trebaju primiti organe. Tu opet nastupa ljekar koji treba da liječi pacijente na jedan drugi način gdje imamo organ od drugog čovjeka koji je nažalost preminuo, a mi nastavljamo i dajemo život nekom drugom. To je jedan kompleksan proces, mi smo bolnica koja teži da bude donorska bolnica, nemamo vlastite eksplantacione timove, ljekari rade na tome da postanemo, međutim još uvijek nam dolaze kolege iz kliničkih centara Tuzla i Sarajevo. Tako da prvo obavještavamo Federalno ministarstvo zdravstva, a potom koordinatore u drugim ustanovama da bi došli i uradili eksplantaciju organa. U tom procesu mi moramo održati donora i biti spremni na sve komplikacije koje se dešavaju u toku tog održavanja. Želim se zahvaliti svim bolnicama koje učestvuju u ovom procesu, kao i Oliveri Tadić, direktorici Centra za transplantacijsku medicinu pri Federalnom ministarstvu zdravstva, koji koordinira cjelokupni proces. Naravno ništa ne bi bilo moguće i najveća zahvalnost ide porodicama koje daju pristanak - ističe dr. Čaušević.
Bitka s vremenom
Samo dva posto pacijenata, koji su preminuli u jedinici intenzivnog liječenja, mogu biti donori organa. Kada doktori utvrde moždanu smrt, funkcija ostalih organa može se održavati medikamentima i aparatima, dok se ne obavi razgovor s porodicom koja daje pristanak za doniranje organa. Osobe kod kojih se utvrdi moždana smrt najčešće su nastradale u saobraćajnim nesrećama ili doživjele moždani udar. Upravo zato svaki pristanak porodice za doniranje organa preminule osobe ima neprocjenjivu vrijednost.
Utvrđivanje moždane smrti i razgovor s porodicom zapravo je bitka s vremenom. Održavanje pacijenta na aparatima ne može trajati dugo, a ovisi od starosti donora i njegovih komorbiditeta, ističe doktorica Čaušević.
- Ako je u pitanju mlađi donor, naravno da će duže trajati, ako je stariji s komorbiditetima koji su prihvaćeni za eksplantaciju organa, pacijent u svakom trenu može da arestira, odnosno da srce prestane raditi. Tokom održavanja, srce radi, temperaturu tijela i rad srca artificijelno održavamo uz sve lijekove koje dajemo kontinuirano, disanje je prestalo, respirator održava pluća... Dakle, kod takvih pacijenata sve je artificijelno. Lijekovi se daju konstantno, tako da u svakom trenutku i kada dobijemo pristanak, možemo da završimo negativno, odnosno da donor arestira i da sve izgubimo. Do sada nismo imali takav slučaj jer se zaista trudimo da pacijenta održimo što bolje, kako bi organi bili što vijabilniji za primaoca.
Neraskidiva veza
Posao bolničkog koordinatora, osim stručnosti, zahtijeva i veliku požrtvovanost. Činjenica da je dr. Čaušević najuspješniji koordinator u Federaciji BiH dovoljno govori o njenoj posvećenosti i ljubavi da pomaže drugima. Osvrćući se na to da je uspjela dobiti najveći broj pristanaka porodica za doniranje organa, doktorica Čaušević kaže da je za to presudan iskren i emotivan razgovor.
- Nema tu ključa uspjeha. Postavite se kao čovjek, kao neko ko je iskren, transparentan, razgovarate s porodicom iskreno, emotivno, unesete se u njihov život. Oni vam pričaju o svojim najdražim, saslušate ih, pokažete empatiju. Mi prvo liječimo pacijente i tu zadobijemo povjerenje jer ulažemo nadnaravne snage da spasimo pacijenta. Kada dođe trenutak da više ne možemo liječiti, da je pacijent moždano mrtav, već imamo povjerenje porodice, vidjeli su naše napore u liječenju, a zatim i našu najbolju namjeru da spasimo nekom drugom život. Moram naglasiti da smo od 2014. godine imali ukupno 15 donora, bilo je raznih razgovora, bilo je i odbijanja, međutim bilo je i porodica koje su same tražile da njihov najdraži nekome pomogne i da bude donor organa. To nam je olakšalo i kada vidite njihovu sreću nakon toga, kada ljudi koji su dobili organe upoznaju porodicu preminulog, a neke porodice žele da se upoznaju, to je jedna neraskidiva veza između njih.
Dr. Čaušević naglašava da Kantonalna bolnica Zenica ima odličnu saradnju s kliničkim centrima Tuzla i Sarajevo, koji su se svaki put odazvali za eksplantaciju entuzijastično, volonterski i s ljubavlju. Međutim smatra da je potrebno raditi više na promociji donorstva.
- U razgovoru s porodicama bilo je i odbijanja i pristanaka, najveći broj odbijanja bio je iz vjerskih razloga. Međutim, kada ljudima objasnite i kada saslušaju, vide da vjera ne sputava donaciju organa. Međutim, ljudi nisu prosvijećeni, ljudi se prvi put susreću s razgovorom o tome, a jako bi bilo važno da se o tome priča. Naš narod voli da daje, mi smo takva populacija, tako da samo treba raditi na prosvijećenosti stanovništva, da znaju o čemu se radi, kao npr. Hrvatska koja je naš prvi susjed, koja ima svjetske rezultate, koja je prva u Evropi po donaciji organa, naročito kadaveričnoj. Mi smo ustvari tamo obavili edukaciju i preuzeli španski model doniranja organa, tačnije od države koja je dosta radila na prosvijećenosti stanovništva i koja ima veliki uspjeh. Zbog toga smatram da moramo malo više raditi na propagiranju donorskog programa, a naši ljudi vole darovati. Vrlo je važno razgovarati u porodici, jer je kod nas još uvijek pretpostavljeni pristanak, po tome smo svi donori ako se za života nismo izjasnili da ne želimo biti. Međutim, rodbina se pita za pristanak, i ja dok radim ovaj posao ja ću uvijek pitati rodbinu. Zbog toga je vrlo važno da se u kući priča o doniranju organa, tako da je porodici lakše prihvatiti to što treba prihvatiti, kaže dr. Čaušević ističući da je u ovom poslu prije svega nosi želja da pomaže ljudima i da joj svaka realizirana transplantacija daje snagu, ali i poseban smisao njenom poslu.