U vremenu kada djeca sve više vremena provode uz ekrane, a sve manje u kretanju, problemi s držanjem tijela postaju sve učestaliji i sve ranije primjetni. Koliko su za to odgovorni stil života, navike u kući i nedostatak fizičke aktivnosti?
O ovim važnim temama razgovarali smo s prof. dr. Mirsadom Muftićem, specijalistom fizikalne medicine i rehabilitacije, koji upozorava da pravilan razvoj djeteta ne zavisi samo od škole, već prije svega od porodice, okruženja i svakodnevnih izbora koje donosimo. U nastavku donosimo razgovor koji će pomoći roditeljima da prepoznaju prve znakove problema, ali i da na vrijeme reagiraju kroz jednostavne, ali ključne promjene u svakodnevici.
Koliko je danas čest problem lošeg držanja kod djece i koji su najčešći uzroci?
Nažalost, veliki broj djece dolazi i kod mene i kod mojih kolega na preglede, jer roditelji uoče loše držanje, a više je razloga. Prvi razlog je neadekvatna fizička aktivnost. Moja preporuka bi bila da djecu uključimo u bilo kakvu aktivnost, ne moraju sva djeca biti talentovana za fudbal i košarku, ali neke vježbe – gimnastika, kućna gimnastika, gimnastika s roditeljima, nešto je što mogu preporučiti kako bi se jačala leđna muskulatura. Potom, način boravka u kući. Nije samo škola „kriva“, u smislu neadekvatnih stolica i stolova. Moramo razmisliti o tome kako naša djeca rade zadaću: oni leže na podu, u nekom sklupčanom položaju, pa malo gledaju mobitel, dakle nisu u položaju koji zahtijeva držanje posture tijela. Dijete mora da ima radni stol, ako nema tu mogućnost, može da radi za trpezarijskim stolom, ali bitno je da je pravilno pozicionirano, da pravilno diše, da pravilno gleda i da ima dobro osvjetljenje. Druga stvar, izlazak vikendom u prirodu je nešto što je obavezno i što bi prvo trebalo da poveže simbiozu u porodici, drugo da nas vrati u neke normalne okvire, i treće da taj dan idemo na izlet bez mobitela. Jednostavno, moramo se riješiti tih nekih modernih uređaja koji remete i komunikaciju i koncentraciju djece, kao i komunikaciju roditelja sa svojom djecom.
Koliko je važno od najranijeg doba pratiti razvoj djeteta i njegove muskulature?
Važno je raditi redovne kontrole kod pedijatra. Pedijatar koji kontroliše razvoj djeteta, ako vidi da je beba „lijena“, on neće pokazati posebnu zabrinutost, ali će zakazati kontrolu za mjesec-dva. Međutim, ukoliko uoči odstupanja, postoje specijalne tehnike i programi vježbi, npr. Bobath tehnika za bebe gdje se radi handling, odnosno obuka roditelja za pravilno pozicioniranje, posjedanje i prohodavanje. Uvijek moramo pitati stručnjake, a ne razne chatove ili skidati s Interneta, nego pitati ljude koji se bave tim poslom i imaju na stotine pacijenata sa sličnim problemima.
Da li prerano sjedenje i korištenje hodalica može uzrokovati probleme u razvoju?
Danas majke prate šta beba može raditi s tri, pet, šest mjeseci i to je dobro. Posjedanje i sve što je prerano nije dobro. To je opterećenje i za kukove. Kada majke kažu da je dijete prohodalo s nekoliko mjeseci, to nije dobro. Sve treba ići svojim slijedom, naročito kada imate tešku bebu, prerano stavljanje djece u hodalice nije preporučljivo. Prije toga, a većina majki to radi, treba uraditi ultrazvučni pregled kukova, kao i pregled bebe od strane pedijatra i fizijatra. Bilo bi jako dobro da se vidi da je to jedna fina zdrava bebica koja se uspješno razvija. Nekada roditelji stalno nešto osmatraju, ali bolje da su oprezni pa da ih neko rastereti, nego da proces ode u drugom smjeru.
Koje promjene roditelji mogu uočiti i kada je vrijeme za pregled?
Moj osnovni savjet je da dijete u donjem vešu stane pred ogledalo: ako ramena ili bradavice nisu pravilno pozicionirani, ako je jedan kuk viši ili niži, to je već znak da dijete treba otići specijalisti fizikalne medicine i rehabilitacije ili specijalisti ortopedije koji će vidjeti da li treba dodatna radiološka dijagnostika ili je potreban samo individualni program vježbi.
U kojem periodu djeca najčešće dolaze na pregled zbog problema s držanjem?
To je faza ubrzanog rasta, odnosno polazak u školu i predpubertet, kada kod djece ustvari dolazi do naglog rasta dugih kostiju. Tada muskulatura ostaje slaba, ili su djeca gojazna, kičma se krivi na određeni način, te dolazi do deformiteta, bilo da je skolioza, kifoza ili samo loše držanje. Tada ustvari treba razmišljati i o pravilnoj prehrani koja će sadržavati puno proteina, mlijeka i mliječnih proizvoda za kosti, o vitaminu D i o tome da se rade adekvatne vježbe.
Kakva su Vaša zapažanja nakon obavljenih preventivnih pregleda učenika u Kantonu Sarajevo?
To je bio projekt Ministarstva zdravstva Kantona Sarajevo i domova zdravlja gdje smo u svih 60 osnovnih škola Kantona pregledali djecu sedmih razreda, da prema testovima utvrdimo da li djeca imaju loše držanje i da li imaju deformitete stopala. Nažalost, podaci iz „urbanih“ škola u centru su pokazali da je više od 50% djece imalo loše držanje. Onda smo otišli u osnovne škole u Hadžićima i Boljakovom potoku, gdje su djeca bila napolju i kupila sijeno. Kod te djece nismo baš uočili probleme. Prema tome, poruka bi bila što više dnevnih aktivnosti, jer mi stalno, kao roditelji, želimo da poštedimo djecu. Međutim, djeca trebaju preuzeti svoje obaveze i odgovornosti, a njihova tjelesna vježba treba biti isto kao zadaća. Znači, zadaća mora biti 15 minuta vježbe dnevno skupa s roditeljima. Prvi put kada dođu kod ljekara njima je zapravo najvažniji estetski momenat. Oni u estetici vide da tijelo nije pravilnog položaja, i tada se uzbude i žele raditi vježbe. A da ne bi došlo do toga trebamo na vrijeme razmišljati o fizičkoj aktivnosti. Ako je djeci dosadno da idu na plivanje, onda bi im se trebali pridružiti roditelji dok dijete ne shvati da su te vježbe dio njegovog zdravlja.
Da li je petnaest minuta dnevne fizičke aktivnosti dovoljno za dijete?
Da, to je minimum. Kada stvorimo naviku fizičke aktivnosti petnaest minuta dnevno, onda će se dijete htjeti uključiti u druge fizičke aktivnosti. Ali ono što želim istaći je da teretane za djecu ne preporučujem bez roditelja, certificiranih terapeuta ili kineziterapeuta. Znači, sam odlazak u teretanu i uzimanje neadekvatnih štetnih supstanci poput kreatina, proteina ili bilo čega je apsolutno neprihvatljiv i nikako ga ne preporučujem. Prije ću preporučiti vježbe u kućnom programu s roditeljima, nego da dijete vježba u teretani bez kontrole. Ako roditelji ili staratelji idu u teretanu s djetetom, onda to mora biti dogovor s personalnim trenerom. Živjeli smo mi, kao i naši roditelji, u nekim drugim okvirima, gdje smo radili vježbe, nismo imali novca za personalnog trenera, a bili smo zdravi i dobri. Ja nisam simpatija teretane. Ja sam simpatija i pobornik individualnih i grupnih sportova. I ono što je, nažalost, greška naših roditelja, jeste da bi svi željeli da im djeca budu Ronaldo. Djeca treba da se druže, lopta služi da njih jedanaest dijeli jednu loptu, da dijele druženje, da dijele sok, da imaju prijatelje. Sutra kada ne budu u tom sportu, košarci, fudbalu, da imaju rekreativni sport s istim tim ljudima, da stvore socijalnu mrežu koja će kasnije biti jedno duboko i dobro prijateljstvo. Puno je važnije stvaranje mreže dobrih ljudi, dobrih vibracija u tim klubovima, nego neki personalni trener. Dijete treba da bude dijete, to je najvažnije.
Prema tome, počinjemo od toga da kažemo djetetu: „Hajmo mi raditi vježbe“. Ako ne znamo, možemo potražiti savjet u nekom certificiranom zdravstvenom centru gdje će nam dati pravilne vježbe koje ćemo koristiti. Ne treba „skidati“ s Interneta neadekvatne vježbe, nego od zdravstvenih stručnjaka tražiti individualni program vježbi. Neko dijete ima jedan deformitet, neko drugi, neko ima samo ravna leđa, neko loše držanje bez deformiteta, te se u skladu s tim određuju vježbe.
Koliki utjecaj ima korištenje mobilnih telefona na držanje i zdravlje djece?
Ja uvijek kažem da bih bio najsretniji da se ukine korištenje mobitela, odnosno da se uvede zabrana korištenja mobitela u školi. Prije svega, da sačuvamo djecu od neadekvatnog zračenja. Drugo, prekomjerna upotreba mobitela nije samo štetna za neadekvatnu poziciju leđa, nego i oštećuje vid kod djece, zatim koncentracija kod djece koja puno koriste mobitel je slabija. Njima stalno treba nova informacija i da im stalno „iskače“ nešto novo. Također, dok igraju razne vrste igrica budu u neadekvatnom položaju i ne razmišljaju o svom položaju, već su samo u igrici. Dakle, ako igraju igrice, neka to bude za radnim stolom, laptop treba pozicionirati u pravilan položaj, i ograničiti igricu na pola sata. Ako mobitel ili kompjuter koristi za školu dozvoliti mu do sat, maksimalno dva sata rada. To bi bilo dobro. Međutim, djecu trebamo naučiti da provedu bar jedan dan ili jedno popodne sedmično bez mobitela, ali tada bi i roditelji trebali biti bez mobitela i s djecom čitati knjige, gledati filmove... Ponekad roditelji kažu da im je dijete super i da ne izlazi iz sobe. Ali, to nije dobro. Dobro je da dijete priča, da se otvara svojim roditeljima, dobro je da svoja predpubertetska i pubertetska razmišljanja podijeli s majkom koja mu je najbolji prijatelj, a ne s nekim chatom. Ne smijemo kriviti školu i društvo, moramo krenuti od porodice. Porodica je osnovna ćelija društva, ako tu zanemarimo naš odnos s djetetom to će kasnije biti teško i tegobno za dijete.
Koliko težina školskog ruksaka utječe na zdravlje djeteta?
Ja sam bio dio radne grupe kada je Skupština Kantona Sarajevo donijela odluku da torba može biti maksimalno teška 10% težine djeteta. Tri su stvari kojima se može smanjiti težina ruksaka. Prvo, s nastavnicima dogovoriti da li dijete mora nositi udžbenik, radnu svesku, teku i zadaćnicu. Ako učiteljica planira da radi novu lekciju, možda nam je potreban samo udžbenik. Drugo, zašto ne koristiti sveske bez debelih korica, zašto dijete mora nositi debelu svesku? Zašto nosi zadaćnicu, ako se ona neće ispunjavati? Na takav način bismo smanjili težinu ruksaka. Ruksaci, također, trebaju biti anatomski, prilagodljivi djetetu. Treće, dio školske opreme bi trebalo ostaviti u ormariće u školama, što je dio rješenja za neopterećivanje naše djece teškim knjigama i teškim ruksacima.
Činimo li djeci uslugu ako im nosimo školski ruksak?
Mi smo sada svi postali moderni. Kažu da imaš dobar status ako džipom dođeš do teretane i tamo voziš bicikl. To je nešto što je sada postalo moderno, a isto tako mi smo uvijek išli sami u školu, sada roditelji djecu i dovode i odvode. Djeca su tu kao mali gospodari, a roditelji im nose stvari. Mislim da djeca moraju ojačati: dijete mora imati svoju odgovornost, da zna da je to njegova škola i da nosi svoj ruksak, a težinu ruksaka treba dogovarati s ljudima koji rade u školama i ministarstvima. To se na takav način treba regulisati. Djeci treba dati i prava i obaveze, treba im dati mogućnost da vježbaju, treba im uvesti dan bez mobitela, treba im uvesti obavezan treći čas sporta i tjelesnog odgoja. To je nešto na čemu insistirati, treba im uvesti nešto što se zove druženje s drugom djecom – zaključuje dr. Muftić.