Nasilje nad ženama često prepoznajemo tek kada ostavi vidljive posljedice. Međutim, nasilje ne počinje nužno udarcem. Psihološka i ekonomska kontrola, provjeravanje telefona, ograničavanje kontakata i kretanja, ljubomora predstavljena kao briga, kao i različiti oblici digitalnog nasilja, mogu biti dio obrasca koji je teško prepoznati – kako žrtvi, tako i njenom okruženju.
Upravo zbog toga zdravstveni sistem ima važnu ulogu u prepoznavanju nasilja i pružanju podrške ženama koje ga doživljavaju. O tome kako prepoznati prve znakove nasilja, zašto je žrtvama često teško napustiti nasilni odnos, kakve posljedice nasilje ostavlja na djecu te kako zdravstveni radnici mogu biti podrška žrtvi razgovarali smo s Kristinom Sesar, psihologinjom i psihoterapeutkinjom, izvanrednom profesoricom na studiju psihologije Sveučilišta u Mostaru i voditeljicom Centra za mentalno zdravlje u Širokom Brijegu.
Kada govorimo o nasilju nad ženama prvo pomislimo na fizičko nasilje. Koji su drugi oblici nasilja koji često ostaju neprepoznati?
Vrlo često ostaju neprepoznati nevidljivi oblici nasilja, a to su psihološko, ekonomsko, često puta imamo i različite oblike digitalnog nasilja koje je sve učestalije, jer imamo i razvoj digitalnih tehnologija. Rekla bih da vrlo često neprepoznato ostaje i seksualno nasilje nad ženama iz razloga što kod nas još uvijek postoji osjećaj stigmatizacije da se uopće prijavi ovaj oblik nasilja, ali da se o njemu priča te da se nekako žrtve otvore prema liječnicima i zdravstvenim djelatnicima.
Kristina Sesar
Kako žena može prepoznati da je u nasilnom odnosu, ako nije doživjela fizičko nasilje?
Žene vrlo često ne prepoznaju da su žrtve nasilja. Kada se pojave prvi oblici nasilnog ponašanja, osobito recimo psihološko i ekonomsko nasilje, ono vrlo često bude „upakirano“ nekakvom ljubavlju, privrženošću i slično, i onda žene ne prepoznaju da u biti ulaze u nekakav nasilan odnos. U praksi mi se često puta događa da žene koje su bile izložene nasilnom ponašanju, tek nakon godinu, dvije, tri shvate da su one već dugo vremena u takvom odnosu. Do prepoznavanja dolazi kada dođe do nekih oblika fizičkog nasilja, pa kada razgovaraju sa stručnjakom onda prepoznaju da zapravo nije bilo samo fizičko nasilje, nego da su bili prisutni i drugi oblici nasilja.
Da li to znači da žene često ulaze u tzv. začarani krug nasilja iz kojeg teško izlaze?
To je uobičajeni obrazac ponašanja žrtava zbog toga što one uđu u nasilni krug ponašanja, i u biti kronični počinitelji nasilja na neki način manipuliraju žrtvom. Žrtvi je jako teško priznati samoj sebi, a onda i drugima, da su žrtve nasilja. Mislim da je u tim situacijama puno važnije da smo mi zdravstveni djelatnici i zdravstveni suradnici educirani. Iz tog razloga, na edukacijama ili kad razgovaramo s kolegama, uvijek naglašavamo važnost strpljivosti pružatelja usluga da razumiju koliko je teško izaći iz nasilnog odnosa, da ostaju sa žrtvom, da joj pružaju podršku, i da pričekaju onaj trenutak i ono vrijeme kada ona bude spremna donijeti jednu tako važnu odluku.
Često čujemo rečenicu „Zašto ne odeš, zašto ga ne ostaviš?“. Kako javnosti objasniti koliko je teško izaći iz takvog odnosa?
Ponovo se vraćam na edukacije. Mislim da su informiranje i educiranost jako važni, jer javnost treba razumjeti na koji način se nasilje javlja: na početku sve bude uredu, pa onda idu blage tenzije, zatim se dogodi nasilni obrazac ponašanja, i nakon toga slijedi ono što je možda za žrtvu najteže, to je taj „honeymoon“ kako ga mi nazivamo, a to je razdoblje kada počinitelj žali i radi sve što bi žrtva htjela, pokušava je privoliti da odustane recimo od prijave, da ostane zajedno s njim. U našoj sredini koja je prilično tradicionalna često puta žene i nisu ekonomski neovisne i nemaju podršku obitelji, ili jednostavno iz religijskih ili nekih drugih razloga, ili što kažu „zbog djece“, one ponovno prelaze preko nasilnog ponašanja u cilju čuvanja obitelji, zbog djece ili nekih drugih razloga.
Mogu li kontroliranje, provjera telefona ili rečenice poput „Daj mi telefon“ ili „Vrati se, nisi adekvatno obučena“ ukazivati na početak nasilja?
To su, u biti, najčešće prvi obrasci nasilnog ponašanja. Ono što mi naglašavamo jeste da ako želimo raditi na preveciji nasilja u partnerskim vezama, moramo raditi na prevenciji nasilja u mladenačkim vezama, jer je danas poznato da prvi obrasci nasilnog ponašanja među partnerima počinju u vezama mladih osoba. U prvim vezama žrtve najčešće ne znaju kako funkcionira veza, nemaju ranija iskustva, podrška se još uvijek traži kod prijatelja koji također imaju manjak znanja, a ne od odraslih osoba. Žrtva tada uđe u taj krug, sve se prezentira kao ljubav, „Ja tebe volim“, „Ja se brinem za tebe“ i slično... Tako da se, u biti, prvi obrasci relacijskog ili verbalnog nasilja javljaju već u mladenačkim vezama. Ako ne educiramo mlade osobe, velika je vjerojatnost da oni percipiraju takvu vezu kao nešto što je uobičajeno i normalno, i ulaze u partnerske odnose u braku, a da uopće nisu svjesni da su u nekoj vrsti nasilnog odnosa.
Koliko u rečenici „Udario me samo jednom“ zaista ima istine?
Ponekad stvarno i bude samo jednom, ali rekla bih rijeđe. Uglavnom se radi o češćim situacijama nasilnog ponašanja, i često kada nam dođe žena koja je žrtva nasilja, na početku kaže da je pala na stepenice, slučajno se udarila ili slično, a u biti tek kad zadobije naše povjerenje razgovara o tome šta se uistinu dogodilo. Zato je jako važan način komunikacije i uspostavljanje ljudskog odnosa svih stručnjaka koji rade u zdravstvenim ustanovama. Naglašavam ljudskog, ne profesionalnog, kako bi se žrtva osjetila sigurnom da može s nama razgovarati, da nam se može otvoriti, da može pričati o svojim najbolnijim iskustvima. Jer inače kad otvaramo neke intimne teme to je za nas jako teško, a kad trebamo otvoriti tako bolne teme i iskustvo traume, onda je to još teže. Zato je jako važno da budemo prisutni uz osobu, da se ona osjeti sigurnom, da se pridržavamo etičkih standarda i da joj damo mogućnost da se otvori, ali i da je zaštitimo. Da čuvamo podatke na adekvatan način, da ono što nam je osoba rekla bude povjerljivo i da sve sljedeće korake radimo u dogovoru sa žrtvom.
Zbog čega žrtve često puta pomisle da su same krive?
Često puta pomisle zato što počinitelji imaju takav lokus kontrole. Oni prebacuju odgovornost na drugog i u situacijama kada su nasilni često puta kažu ženi „Da ti nisi ovo, ja to ne bih uradio“, „Ja tebe volim, ali ti si me isprovocirala“, ili nešto slično, i žrtva počinje vjerovati u to. Ono što je također jako važno jeste da razumijemo da počinitelji imaju neke svoje karakteristike, psihološke i druge, ali isto i žrtve imaju svoje karakteristike, i rekla bih da tada imamo neke dugotrajne oblike nasilja nad ženom. Trebamo biti svjesni da su to žene koje su ranjive, koje možda i same dolaze iz nasilnih obitelji, jednostavno to je za njih uobičajen, naravno neprihvatljiv, ali obrazac ponašanja na koji su one naučile i ne znaju prepoznati da se radi o nasilju.
Koliko je bitan rad s počiniteljima nasilja?
Bez rada s počiniteljima nema zaštite žrtava. Naravno da trebamo raditi sa žrtvama i pružiti im psihološku podršku, psihoterapiju ili zdravstvenu zaštitu u slučajevima težih oblika nasilja, ali ako stvarno želimo zaustaviti nasilje mi moramo raditi i s počiniteljima nasilja. Pri tome trebamo razumjeti da nisu svi počinitelji isti, postoje različite kategorije počinitelja: od onih koji su u jednoj situaciji bili nasilni, izazvani nekim događajem ili incidentom, do onih koji imaju promijenjenu strukturu ličnosti. U biti, to su one osobe koje su kontinuirano nasilne. Kada radimo s počiniteljima postoji velika vjerojatnost, osobito s počiniteljima koji su u jednoj situaciji bili nasilni, da ćemo imati dobre rezultate. Međutim, ne treba odustati ni od onih koji su kronično nasilni, jer u radu s počiniteljima mi doznajemo da su i oni najčešće bili žrtve nasilja u djetinjstvu, da i oni dolaze iz disfunkcionalnih obitelji – naravno ne svi, ali velikim dijelom – i kroz rad s njima učimo ih kako drugačije komunicirati, kako rješavati probleme, kako regulirati svoje emocije, kako se suočavati sa stresom. Iz iskustva mogu reći da smo do sada sa svakim počiniteljem nasilja imali bar određenu razinu napretka, a napredak kod počinitelja se mjeri time da li je ponovno počinio nasilje ili ne. Mogu reći da mi koji radimo s počiniteljima u BiH, imamo vrlo visoku stopu počinitelja koji ponovno ne čine nasilje. Stoga, možemo reći da je ovaj oblik psihosocijalnog tretmana koji provodimo izrazito uspješan.
Često se propituje ponašanje žene, pogotovo na društvenim mrežama, u smislu da je „sama zaslužila“. Kako to komentirate?
Za nasilje je uvijek odgovorna osoba koja vrši nasilje. Žrtva nikada nije odgovorna i to je ono što svi trebamo naučiti i biti svjesni da je uvijek nasilno ponašanje izbor, i da je to izbor počinitelja, i da počinitelj može odabrati neki drugi oblik ponašanja. Ono što je najjednostavnije jeste izaći iz situacija ako je uznemiren, koristiti „time out“ ili nešto slično, ali nikada ne možemo prebaciti odgovornost na žrtvu.
Spomenuli smo društvene mreže, kako se danas možemo boriti s digitalnim nasiljem?
Mislim da se možemo boriti edukacijom, to je ono što smatram najvažnijim. Podaci o učestalosti digitalnog nasilja kod nas su jednaki kao i u Europi i bilo kojoj drugoj zapadnoj zemlji. Međutim, mislim da mi još uvijek zaostajemo u pravovremenoj edukaciji i prevenciji ovog oblika nasilja, te upozoravanju na koji način se možemo zaštititi. Mislim da se tako u jednom dijelu možemo zaštiti od ovog oblika nasilja, a drugi način su, naravno, sve zakonske regulative koje postoje. U tom dijelu mislim da napredujemo jer imamo novi zakonski okvir koji sada prepoznaje i ovaj oblik nasilja. On će zasigurno pomoći u zaštiti žrtava, a u praksi to već vidimo. U regiji gdje ja radim već imamo djelovanje i sudske presude po prijavama različitih oblika digitalnog nasilja tako da možemo reći da se već pokazuju prvi rezultati ovog novog zakonskog okvira.
Smatrate li da društvo zatvara oči pred problemom nasilja nad ženama i na koji način možemo stvoriti bolje okruženje?
Mislim da se u našem društvu posvećuje vrlo velika pažnja ovoj tematici i pružanja podrške za žrtve, ali i pružanja podrške za počinitelje nasilja. Ako govorimo o zdravstvenim djelatnicima i zdravstvenim suradnicima, mi dugi niz godina prolazimo kontinuirane edukacije. Osim edukacija i naš zakonodavni sustav se kontinuirano mijenja i nekako pojačava svijest o ovoj temi. Također, često puta smo sudionici edukacija koje su multisektorske, gdje ne samo da se educiraju zdravstveni djelatnici, nego i djelatnici centara za socijalni rad, policije, sudstva... Tako da ne mislim da zatvaramo oči, mislim da jako puno radimo, ali naravno dogode se neki slučajevi koje nismo u mogućnosti kontrolirati i onda se stvori percepcija da se ništa ne radi, ali ne bih se složila s tim.
Šta možemo uraditi ako nam se prijateljica povjeri da živi s nasilnom osobom?
Najbolji način je tu osobu uputiti da razgovara sa psihologom, psihijatrom, ili psihoterapeutom, kako bi se ona osnažila. Mi možemo, ako znamo za neku situaciju nasilja i sami prijaviti policiji i centru za socijalni rad, međutim, kada se radi o punoljetnoj osobi, ona sama mora potpisati tu prijavu. Zbog toga smatram da je puno važnije osnažiti tu osobu da ona kroz psihoterapijski rad postane svjesna što je to što se njoj događa, i da bude osnažena da sama prijavi i napravi tu veliku promjenu u svom životu, ali na način koji njoj i njenoj djeci donosi zaštitu. Ne smijemo zaboraviti ni djecu, a rijetko pričamo o njima.
Kakve posljedice na djecu ostavlja život u nasilnoj porodici?
U svakoj situaciji kada postoji nasilje u obitelji, djeca su direktne ili indirektne žrtve, te prijavom nasilja i zaštitom sebe u velikoj mjeri štitimo našu djecu. Po najnovijim istraživanjima, svjedočenje nasilju je najteži oblik nasilja koji dijete može doživjeti u djetinjstvu. Ako se prisjetimo da su žrtve nasilja najčešće dugi niz godina u takvom nasilnom odnosu, onda možemo misliti kakve to ima posljedice na njihovu djecu koja godinama svjedoče nasilju nad majkom, ili ponekad čak u nekim obiteljima i obostranom nasilju.
Da li je moguće zaštititi djecu od svjedočenja nasilju u porodici?
Teško je zaštiti djecu od nasilja, iako ponekad roditelji misle da štite djecu. Međutim, dijete primijeti da je mama tužna, da plače, da ima modrice ili nešto slično. Obično roditelji misle da djeca ne čuju kada su u drugoj prostoriji, a u biti djeca slušaju, i često kada razgovarate s djecom žrtava nasilja doznajemo da oni, kao mali istraživači, stalno osluškuju kako mama reagira, kako se mama ponaša, da li je tata došao u alkoholiziranom stanju – jer je alkoholizam često puta čimbenik rizika – da li će se dogoditi nekakva svađa, i oni postaju jako oprezni izbjegavajući bilo kakvu mogućnost da dođe do konflikta.
Koja je uloga centara za mentalno zdravlje pri domovima zdravlja?
Centri za mentalno zdravlje pružaju različite vrste usluga, od savjetodavnih psihoterapijskih do usluga psihijatra jer su u nekim slučajevima žene koje su dugi niz godina žrtve nasilja, u hroničnoj depresiji, anksioznom poremećaju i nešto slično. Osim toga, ako imaju djecu psiholozi će zatražiti i da razgovaraju s djecom kako bi se i njima pružila podrška. Tijekom razgovora sa žrtvom mi ponekad doznajemo da ima određene zdravstvene teškoće, pa im mi olakšamo tu komunikaciju kroz dom zdravlja, na primjer nazovemo liječnika, dogovorimo pregled kako one ne bi čekale, i da to ne bi zaustavilo traženje nekog oblika podrške. Također, recimo, kontaktiramo centar za socijalni rad da im pruži socijalnu podršku za njih ili dijete, pravobranitelja koji može pružiti pravnu pomoć, tako da je opseg podrške, rekla bih, jako širok.
Koliko traje oporavak žrtve nasilja?
Oporavak je uvijek individualan, naravno da ovisi o tome o kojem obliku zlostavljanja je riječ, koliko je dugo osoba bila izložena, da li ima podršku članova obitelji ili sustava, kakve su njene karakteristike. Svako od nas se oporavlja na drugačiji način ovisno o vlastitim resursima, da li su to kognitivne sposobnosti, strategije suočavanja, mišljenja, rješavanja problema. Rekla bih da je to uvijek individualno i ovisi od žrtve do žrtve, ali svakako naše je da kao zdravstveni djelatnici pružimo svu podršku koju možemo.
Kako, s druge strane, okolina može pružiti podršku žrtvama?
Jedan od osnovnih načina je da okolina čuje žrtvu i da joj vjeruje. Mislim da je nepovjerenje nešto što jako usporava oporavak, ali isto tako, nažalost, ono što nam se često događa u tradicionalnim društvima jeste da ponekad neke žrtve čuju poruku od roditelja „Udala si se, trpi i ja sam trpila“, „To je tvoje mjesto“ i slično. Mislim da je jako važno da članovi obitelji, prijatelji, okolina, poslodavci imaju razumijevanja za ovu tematiku, i da kada dođe do otkrića nasilja, pruže adekvatnu podršku.
Za kraj, šta je najvažnije da znamo kada želimo pružiti podršku žrtvi nasilja i pomoći joj da napravi korak prema promjeni?
Pamtim jedan slučaj, mislim da je to možda dobro kao primjer, kada se jedna mlada žena javila u Centar za mentalno zdravlje i tražila procjenu za svoje dijete. Ona je govorila da dijete ima određene emocionalne teškoće, da mu je potrebna podrška, i s obzirom da kada procjenjujemo dijete imamo nekoliko susreta dok uspostavimo kontakt, opažamo dijete, radimo procjenu i slično, meni je bilo neobično, jer je majka imala adekvatne kognitivne kapacitete, obrazovana je i bilo je neobično da govori o tome da dijete ima teškoće, a dijete ih nije imalo. Kasnije sam shvatila da je zapravo željela procijeniti mene i naš odnos i nakon nekoliko susreta je rekla da nije došla zbog djeteta, već da vidi da li može sa mnom razgovarati. Ona je bila žrtva nasilja, izložena dugotrajnim i jako teškim oblicima nasilja i trebala joj je podrška. Nakon tog susreta, ona je bila spremna prijaviti nasilje, imala je sreću da je imala podršku svojih članova obitelji, i muških, što je jako važno, i ženskih. Ja sam nakon toga razgovarala čak i s njenim partnerom koji je bio nasilan i na kraju je ona izašla iz tog nasilnog odnosa. Ipak smo nekako uspjeli i savjetodavno raditi s partnerom, tako da je između njih ostao kontakt, kao i kontakt s djetetom. Dakle, ona je pronašla način kako izaći iz nasilnog odnosa i kako zaštititi i sebe i dijete te je zbog djeteta uspjela zadržati neku komunikaciju s bivšim suprugom u okviru roditeljstva. To je slučaj koji jako pamtim baš zbog teških oblika nasilja kojima je bila izložena.Korak da su žrtve spremne suočiti se je jako težak, svaka životna promjena je jako teška, ali ako pružimo osobi podršku i ako ona ima podršku svoje obitelji, onda se možemo nadati da će taj oporavak ići svojim tijekom onoliko koliko bude trebalo vremena – zaključuje na kraju razgovora Sesar.
Prepoznavanje nasilja prvi je korak, ali izlazak iz nasilnog odnosa često je dug i težak proces. Zbog toga podrška ne smije izostati ni onda kada žrtva još nije spremna donijeti odluku o prijavljivanju ili napuštanju nasilnog odnosa. Uloga zdravstvenih radnika u tom procesu može biti ključna, jer upravo zdravstveni sistem često predstavlja jedno od mjesta na kojima žrtva prvi put dobije priliku da o nasilju govori.
Ako vi ili neko kome je potrebna podrška doživljava nasilje, pomoć i informacije možete potražiti i putem SOS telefona 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici.