Federacija Bosne i Hercegovine je tokom 2025. godine unaprijedila zakonski okvir za zaštitu od nasilja nad ženama i nasilja u porodici. Naime, izmijenjen je Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine, s ciljem unapređenja zaštite od nasilja prema ženama i nasilja u porodici, uključujući prepoznavanje različitih oblika psihičkog i digitalnog nasilja.
Navedenim izmjenama obuhvaćen je femicid kroz kvalificirani oblik ubistva, a uvedena su nova krivična djela i preciznije određena ponašanja koja ranije nisu bila na odgovarajući način pravno tretirana. To uključuje uhođenje, psihičko nasilje, spolno uznemiravanje i zloupotrebu snimaka spolno eksplicitnog sadržaja. Također, posebnim Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama uvedeni su i dodatni mehanizmi zaštite, među kojima su hitne policijske i zaštitne mjere, mogućnost psihosocijalnog tretmana počinilaca te podrška kroz sigurne kuće i SOS telefon.
Ove odredbe važne su i zbog toga što nasilje ne mora biti fizičko niti se mora događati u neposrednom kontaktu. Ono može uključivati ponavljano praćenje i zastrašivanje, ponižavanje i narušavanje psihičkog integriteta ili zloupotrebu intimnih snimaka u digitalnom prostoru.
Ove zakonske promjene predstavljaju važan korak u prepoznavanju različitih oblika nasilja i stvaranju mehanizama za zaštitu osoba koje ga doživljavaju. Međutim, jako je važno i da osobe koje doživljavaju nasilje znaju gdje potražiti pomoć, te da naiđu na institucije koje će ih saslušati, zaštititi i pružiti odgovarajuću podršku.
Upravo se time bavimo u serijalu Federalnog ministarstva zdravstva posvećenom nasilju nad ženama, te ulozi zdravstvenog sistema u njegovom prepoznavanju i suzbijanju. U razgovoru s prof. dr. Elmedinom Muratbegovićem – kriminologom s Fakulteta za kiriminalistiku, kriminologiju i sigurnosne studije u Sarajevu govorimo o zakonskim mehanizmima zaštite i mogućnostima prijavljivanja, s posebnim fokusom na digitalno nasilje.
Prof. dr. Elmedin Muratbegović
Šta danas može podrazumijevati digitalno nasilje nad ženama?
Ako se fokusiramo na nasilje nad ženama i djevojčicama, onda svakako u novim krivičnim djelima neka od njih se apriori i dešavaju u digitalnom okruženju. Ukoliko govorimo o zloupotrebi snimke spolno eksplicitnog sadržaja, činjenica je da je taj sadržaj snimljen mobilnim uređajem ili nekim drugim aparatom, gdje su dvije osobe koje su bile u nekoj vrsti veze, razmijenile fotografije i imale dozvolu da to razmijene između sebe, međutim nisu dali dozvolu da se to širi na treće osobe. To je sada inkriminirano kao posebno krivično djelo.
Također, dječija pornografija, na primjer izvođenje pornografske predstave, inkriminirano je po Lanzarote konvenciji (Konvencija Vijeća Evrope o zaštiti djece od seksualnog iskorištavanja i seksualnog zlostavljanja), koja tretira zabranu seksualnog iskorištavanja djece u digitalnom okruženju. Također, inkriminirana je i virtualna dječija pornografija. Ne mora to biti stvarno dijete, može biti samo njegovo lice, a tijelo neke sasvim druge osobe. Dakle, činjenje krivičnih djela na štetu žena i djece je zaista u visokom procentu referirano na digitalno okruženje koje postaje naša realnost, jer sigurno dvije trećine aktivnog dana boravimo u tom okruženju. Izmjenama zakona sada je za zloupotrebu snimaka spolno eksplicitnog sadržaja, uključujući njihovo neovlašteno činjenje dostupnim drugima ili izradu odnosno preinačavanje snimaka kojima se povređuje privatnost osobe, propisana kazna zatvora do tri godine, odnosno od šest mjeseci do pet godina kada je snimak učinjen dostupnim većem broju osoba.
Također, uhođenje ili spolno uznemiravanje u svojoj kvalifikaciji podrazumijeva da se ti oblici nasilja mogu dešavati i putem informaciono-komunikacijskih tehnologija.
Koje oblike nasilja često ne prepoznajemo, iako mogu ostaviti ozbiljne posljedice?
I u tom pogledu imamo nove inkriminacije, kao što je psihičko nasilje, gdje ponavljana djelovanja na kognitivni aparat ili na psihu osobe u smislu ugrožavanja njegovog zdravlja, digniteta i integriteta, predstavljaju novo krivično djelo. Na primjer, imali smo slučaj maloljetne osobe za koju su se pisali grafiti u raznim oblicima i na raznim mjestima na njenu štetu, što je osobu psihološki ugrožavalo. To do prošle godine nije bilo krivično djelo, a sada će i takav slučaj moći biti procesuiran. To je ponovljeno psihičko ugrožavanje određene osobe koje mijenja njegov život, okreće ga u drugom pravcu i dovodi do težih posljedica. Sada su za krivično djelo psihičkog nasilja propisane kazne zatvora do jedne godine, a u težim zakonom određenim okolnostima, uključujući počinjenje putem informaciono-komunikacijskih tehnologija, od šest mjeseci do pet godina.
Kada je riječ o dijeljenju snimaka spolno eksplicitnog sadržaja bez pristanka osobe koja se na njima nalazi, šta je važno znati o ovom obliku nasilja?
Ukoliko se takve fotografije počnu javno objavljivati i dijeliti među trećim osobama ili dalje širiti, to sada predstavlja krivično djelo. To je izraženo čak i među djecom, mada toga ima i među odraslima, kada nakon prekida veze najčešće osoba muškog spola dijeli fotografije. To je sada propisano kao krivično djelo i samim tim je sigurno negdje i procesurirano. Ranije se zloupotreba snimke spolno eksplicitnog sadržaja, tzv. osvetnička pornografija, procesuirala po privatnoj tužbi, a sada je, kao što sam rekao, u nekim slučajevima propisana maksimalna kazna čak do pet godina zatvora.
Ono što sigurno znam jeste da je u školama pokrenuta kampanja obavještavanja roditelja da je to sada krivično djelo, što za sobom indirektno povlači da je to bila praksa i među učenicima.
Uhođenje žene može početi praćenjem putem telefona i drugih digitalnih alata, ali se nastaviti i u fizičkom prostoru. Kako prepoznati takvo ponašanje i zašto je važno reagirati na vrijeme?
To se najčešće dešava kada se osoba uhodi putem informaciono-komunikacijskih tehnologija, gdje se i fizički prati, na telefon se instaliraju različite aplikacije koje prate njeno kretanje. Svakako su najteži oni slučajevi gdje nasilnik uhodi osobu i gdje praktično to završi najtragičnije. Sada je preporuka prijaviti što ranije, jer se stiče dojam da se u novim strategijama tužilaštava velika pažnja usmjerava upravo na ove slučajeve. Za razliku od prethodnog perioda, danas imamo potpuno čistu formalnu situaciju, obzirom da je to sada krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora do jedne godine, odnosno do tri godine ako je djelo počinjeno prema članu porodice ili bliskoj osobi, djetetu ili posebno ranjivoj osobi, ili iz mržnje.
Vjerujem da će pravosuđe iskoristiti takvu priliku, prikupiti adekvatne dokaze i da će u budućnosti procesuirati sve više prijavljenih slučajeva. Jer, odgovor je vrlo jasan, ono što ne bude prijavljeno neće se ni procesuirati. Mislim da kampanje koje se rade trebaju ići u tom pravcu - da se žrtve ohrabre da prijavljuju.
Ono što se može zaključiti je da se BiH odlučila ozbiljno pozabaviti nasiljem nad ženama i djevojčicama u digitalnom okruženju.
Koju biste poruku uputili zdravstvenim radnicima kada je riječ o prepoznavanju i razumijevanju digitalnog nasilja?
Zdravstveni radnici ne bi trebali podcjenjivati digitalno nasilje, nego bi morali isto posmatrati kao realan život, jer digitalni život jeste realni život, možda danas čak i realniji od „offline života“. Naime, posljedice koje proizilaze iz nasilja u digitalnog okruženju su sve prisutnije i sve teže. Zdravstveni radnici imaju krucijalnu ulogu u procesno-pravnom formiranju dokaza u slučajevima sve prisutnijeg psihološkog nasilja, koje ostavlja teške i trajne posljedice na razvoj ličnosti, ne samo djece nego i odraslih osoba.
Šta žena koja doživljava bilo koju vrstu nasilja može učiniti i kome se može obratiti za pomoć?
Danas mogu reći da može prijaviti nadležnoj policijskoj upravi zato što u našim policijskim stanicama radi sve više specijaliziranih policijskih službenika za krivična djela te vrste. Naša policija danas počinje voditi računa o stvarima koje su nekada bile „misaona imenica“. Mislim da policijske uprave i rukovodstvo policije vode računa o tome da prilikom prijavljivanja krivičnih djela nemaju samo senzibilitet u formalnom, nego i u stvarnom smislu kroz policijske službenike koji zaprimaju prijave, a koji su prošli adekvatne obuke. Na primjer, danas će ženu žrtvu nasilja najčešće dočekati istražiteljica, tako da je sve je manje slučajeva tzv. sekundarne viktimizacije koja je ranije bila skoro pa pravilo. Nagovaranje na odustajanje od prijava, relativiziranje takvih situacija, poput rečenica „Možda više neće“, „Razmisli da li da to prijaviš“, „Svakako to ide u korpu“, polako ide u historiju policijskog djelovanja u BiH.
Mislim da je otvoren put ka stvaranju modernog policijskog aparata koji bi, ne samo za ova, nego i druga složena krivična djela bio posebno specijaliziran i senzibiliziran. Nasilje u porodici i nasilje nad ženama i djevojčicama je nešto što zahtijeva poseban osjećaj za rad i poseban senzibilitet. Kada izjavu uzima policajka od žene koja je žrtva nasilja, to svakako ima drugačiju dimenziju od slučajeva kada to radi policajac. Iako ne mora značiti da će policajac to uraditi manje kvalitetno od policajke, ali zbog zaštite žrtve ne treba ništa prepuštati slučaju. Mislim da naša praksa ide polako ka tome da ova vrsta prakse i senzibilizacije ne bude incident nego pravilo za postupanja u ovakvim slučajevima.
Ono što je, također, jako bitno jeste da su Zakonom o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja prema ženama praktično uvedene hitne policijske mjere, koje traju od šest do 48 sati i podrazumijevaju konkretne radnje, od udaljenja iz stana do zabrane približavanja ili komunikacije sa žrtvom. Sudovi, također, imaju zaštitne mjere od jednog mjeseca do tri godine, kojima se vrši elektronski nadzor nad počiniocem, propisuje obavezan psihološki tretman izvršioca, zabrana uhođenja od strane izvršioca prema žrtvi, te je uveden i besplatni SOS telefon i obavezno djelovanje po takvim, čak i anonimnim prijavama. Također, žrtvi je omogućen i boravak u sigurnoj kući do šest mjeseci što je jako bitno.
Koja je uloga zdravstvenog sistema u prepoznavanju nasilja nad ženama i pružanju podrške osobama koje ga doživljavaju?
Uloga zdravstvenog sistema je vrlo značajna u procesu ohrabrivanja žrtava da prijave nasilje. Ukoliko potraže pomoć ili dođu na konsultacije u centar za mentalno zdravlje, te ukoliko zdravstveni radnik, prvenstveno psiholog, procijeni da slučaj ima obilježje krivičnog djela, može savjetovati ili slučaj sam prijaviti policijskoj upravi. S druge strane, u procesu kada je osoba prijavila ili kada je izrečena mjera nekom od nasilnika ili nasilnica, zdravstveni radnik može sudjelovati u rehabilitaciji te osobe i njenom ponovnom vraćanju u normalan život. Iako je nekada centar za mentalno zdravlje podcijenjen, jako je značajna njegova uloga. Mi, nažalost, još uvijek imamo značajnim dijelom stigmu prema centrima za mentalno zdravlje, jer ljudi stiču dojam da kada dobijete uputnicu za centar za mentalno zdravlje, da vas je neko proglasio ludim. Naravno to nije tako, jako je bitno da se shvati značaj psihologa u centru za mentalno zdravlje iz ugla preveniranja nekih složenijih mentalnih poteškoća koje ugrožavaju zdravstveno stanje osobe. Na tome treba puno raditi - ističe na kraju razgovora prof. dr. Muratbegović.
Ako vi ili neko kome je potrebna podrška doživljava nasilje, pomoć i informacije možete potražiti i putem SOS telefona 1265 za pomoć žrtvama nasilja u porodici.